TREKKING MOUNT RINJANI – 3D/2N DO VRHA
„Neki kažu da je centar pakla na Zemlji. Greše. Pakao se nalazi na 3726 metara iznad zemlje, na indonežanskom ostrvu Lombok. I zove se planina Rinđani.“- Blog
Mount Rinjani |
Pošto nisam naišla ni na jedan blog na
srpskom, a pročitala sam ih dosta i na engleskom i na francuskom, odlučila sam
da svoja zapažanja napišem na srpskom kako bih i našim ljudima približila ovu ne
tako poznatu planinu, i možda im dala samoubilačku ideju da pokušaju da je
osvoje, proklinju dan kad su odlučili da krenu u pohod, i kasnije se dive sami sebi jer su u tome
uspeli.
DAN PRVI – Težina ranaca
Mi smo svoju turu posle višednevnog
raspitivanja i cenkanja ugovorili na Giliju T. za 1,4 miliona IDR što će se
ispostaviti kao odlična cena budući da smo platili manje od cele naše grupe.
Iako smo mislili da smo uplatili da idemo na trek sa Rinjani Trekking Centrom koji je
imao odlične komentare na forumima, na kraju se ispostavilo da smo išli sa
agencijom Ary Trekking, koju zbog nekih loših kometara, nikad ne bismo sami
izabrali. Na svu sreću, imali smo odličnog vodiča, Sapara, koji nam je puno
pomogao i bez koga, ili ne bismo uspeli u osvajanju vrha, ili bi nam ceo put bio mnogo teži i
neprijatniji nego što je bio.
Polazak sa Gili bio je planiran u 7h,
lokalnim čamčićem do luke Bengsal na Lomboku. Cena za čamac za lokalce je 15000 IDR po osobi, cena za turiste
Nosač, u pozadini okrepna stanica |
Pogled na zalazak sunca iz baznog kampa |
Kamp ko kamp. Šatori, spavanje na podu
(vrlo mršavoj podlozi koja glumi dušek) u vrećama za spavanje, i vršenje nužde
u rupu unutar improvizovane kabinice su samo neke od pogodnosti. Ali posle
celog dana pešačenja ste već dovoljno umorni, znojavi i prljavi da vam
nedostatak komfora i ne nedostaje previše jer imate utisak da biste mogli da
zaspite i sa kamenom za pod glavu, a verovatno ćete tako i zaspati.
Kamp na obodu kratera |
DAN DRUGI – „Do or do not, there is no try“,
Master Yoda
Negde oko 1:30 kamp počinje da se budi. U tom trenutku znam da ako ustanem, ne odustajem. Do vrha ili ništa. Naoružani
samo fotoaparatima i lampama i obučeni slojevito po savetima Nade Macure,
krenuli smo na vrh oko 2:30. Oni brži su sa sobom poneli i vreće za spavanje da
im ne bude hladno dok budu čekali sunce da izađe. Ja sam znala da će sunce
sačekati mene.
Do trenutka kad ću videti sunce i sa prvim
zracima se popeti na vrh prošlo je skoro četiri sata i oko 1100m nadmorske
visine. U početku je bilo lagano, korak po korak, ali što je vreme više
odmicalo, a koraci se više nizali, uspon je postao sve strmiji, a podloga sve
nezgodnija za hodanje. Usput smo prolazili pored ljudi koji su ležali pored puta, potpuno iscrpljeni. Poslednjih 300-400 metara su bili najteži. Taj deo
uspona je prekirven vulkanskim peskom, sitnim šljunkom, koji je jako rastresit
i u nekim trenucima mi je delovalo kao da idem unazad ili da se uopšte ne
pomeram sa mesta. Kao da pokušavam da idem po klikerima na uzbrdici. Tu sam
imala i najveću krizu. Nisam mogla da dišem, počela sam da se gušim od prašine i razređenog vazduha, usne su me užasno bolele, bila sam
totalno frustirana i osećala sam se nemoćno. Već je počelo da se razdanjuje, mogla
sam da vidim ljude koji su bili na vrhu, a ja nisam uspevala da napravim ni tri
koraka a da se ne otklizam unazad. Sela sam. Na sred puta, u prašinu. I tako
sam malo sedela dok nisam povratila dah i zdrav razum, a onda sam se poslednjim
atomima snage odvukla do vrha. Kad sam stigla gore bila sam u prilično lošem
izdanju jer mi je neki vodič čim me je video mahnuo da priđem i dao mi da jedem keks i da pijem vodu da malo dođem sebi. Nije mi dugo trebalo da ponovo stanem na noge, a onda je usledilo slikanje.
Osvojen vrh! |
Kako sam
imala adrenalinsku sačekušu, nalet euforije i osećaja ushićenosti zbog
postignutog uspeha me je pogodio tek kad smo počeli da se spuštamo, pa smo i
pored usputnih stanica za slikanje preleteli kroz prašinčinu do kampa za nešto
manje od dva sata, gde nas je čekao više nego zasluženi doručak.
Jezero |
Termalni izvori |
Draško, naš vodič Sapar & ja u silasku s vrha |
Porters! Porters! Sklanjajte se! Prolaze nosači! |
A ti nosači, oni su posebna vrsta ljudi,
nadljudi, superljudi. Rade skoro svaki dan, i nose ogromne količine stvari u
dve korpe zakačene za motku, i tako natovareni TRČE po planini – u japankama
(neki i bosi!), dok mi (ne)iskusni planinari u fensi patikama i sa rančevima na
leđima pored njih izgledamo sporo i nespretno, kao da hodamo po jajima. Pa se
svaki put kad neki od nosača prođe (pošto ga propustimo da nas zaobiđe jer je
brži od nas) sa svih strana čuju komentari: Svaka im čast! Kako mogu! Ovo je ludilo!
Neverovatno! Oni su samo u japankama! Ja to nikad ne bih mogao/la! Nosači su
čudo! Pored toga što nose tone stvari, nosači odlično kuvaju! Sve što smo jeli na planini
je bilo preukusno, neka jela su bila ukusnija i od jela u skupljim
indonežanskim restoranima u kojima smo bili. A palačinke sa ananasom koje smo
dobili za neki doručak su ubedljivo najbolje palačinke koje sam jela u
Indoneziji (a uglavnom smo jeli palačinke za doručak).
Nasi goreng |
Posle još jedne ukusne večere (nasi goreng
– prženi pirinač), razišli smo se po šatorima i prvi put malo duže spavali.
Iako je noću bilo prilično hladno mi smo se pokrivali onim folijama kojima se
pokrivaju maratonci posle trke i koje stvarno odlično zadržavaju toplotu, ali i
– šuškaju! Tako da ako budete kupovali „survival blankets“ gledajte da uzmete
neke za višekratnu upotrebu koji nisu tako užasno šuškavi jer iako se nećete
smrznuti, nećete moći da se naspavate od buke koju prave prilikom svakog
pokreta.
DAN TREĆI – Kroz pustinju i prašumu
Pogled na vulkan |
Korenje |
Drugi deo puta je bio kroz tropsku
šumu sa ogromnim drvećem, preraslim korenjem i pokojim majmunom na granama. Ako
mi je prvog dana bilo teško, drugog na momente pakleno, trećeg dana sam već
uživala jer nije bilo ni previše vruće, ni previše hladno, a zbog uplakane
Dankinje, tempo je bio sporiji nego inače. Pored toga, zaključila sam da je
spuštanje više moja šolja čaja od penjanja. Možda zbog toga što se kod
spuštanja više koristi mozak dok je za penjanje bolje da se isključi, hoda i ne
misli previše.
Posle više od 5 sati spuštanja, došli smo
u podnožje gde smo se registrovali da izlazimo iz nacionalnog parka i produžili
do sela Senaru odakle su nas posle kolima razvezli do sledeće destinacije, i
sledeće avanture.
ŠTA PONETI
Poneti što manje. Minimalno. Osnovno.
Neophodno. Imajte u vidu da koliko god malo stvari da ponesete, ranac će svakim
korakom postajati sve teži i teži, a opet gomila stvari će vam zatrebati.
Obavezno:
- dobar ranac (najbolje ako ima da se veže
napred da se leđa malo rasterete)
- patike ili cipele za planinarenje (udobne,
dublje, nikako ravan đon)
- pantalone (nisu loša opcija one
pantalone koje se skraćuju)
- jakna (na vrhu je oko 4C, a u kampu čim
zađe sunce temperatura pada na 10tak stepeni)
- bar 3 majice, najbolje sintetičke (u
pamučnim se mnogo znoji pa ih treba češće presvlačiti)
- 3-4 para čarapa (ja sam imala tri i
trebao mi je još jedan par)
- veš (za devojke je sportski grudnjak
dobra ideja)
-1-2 para bermuda, šorc ili helanke (ili
pantalone koje se skraćuju)
- kapa, rukavice, šal (ili marama koja
može da služi i kao zaštita od prašine)
- peškir (može jedan manji za znoj i za termalne
izvore)
- baterijska lampa (mi smo imali obične, ali bolje su one rudarske)
- rezervna ili eksterna baterija za telefon/fotoaparat (možda nekom nije, ali meni je ovo obavezno)
- baterijska lampa (mi smo imali obične, ali bolje su one rudarske)
- rezervna ili eksterna baterija za telefon/fotoaparat (možda nekom nije, ali meni je ovo obavezno)
- naočare za sunce
- krema za sunčanje, balzam za usne!
- maramice (vlažne i papirne)
- čokoladice, bonžite i slično da vas malo
podignu kad je teško
Opciono:
- štapovi za planinarenje (mi nismo imali,
ali možda će vam malo olakšati život i penjanje)
- japanke (posle napornog dana da odmorite
noge od patika (toplo preporučujem)
- kupaći kostim za termalne izvore
- lekovi, flasteri (brufen i piti ga preventivno
uveče zbog neizbežne upale mišića)
- hirurška maska (ili marama ili druga zaštita protiv prašine)
- hirurška maska (ili marama ili druga zaštita protiv prašine)
- survival blankets (folija koja održava toplotu, po mogućstvu za višekratnu upotrebu koja ne šuška)
- sprej/balzam za mišiće
- voda (u flašici od pola litra da biste
mogli da je punite od vodiča da ne nosite veliku flašu)
KOLIKO PLATITI
Vaučer |
UMESTO ZAKLJUČKA - Posle treka svi su planinari
Ovo je možda najviša planina na koju se može popeti bez ozbiljne pripreme i bez ozbiljne opreme. Ali nije lako. Uopšte nije lako. Teško je. Čak i ako ste u odličnoj formi i psihički spremni, to i dalje